Stari Labuništani su živjeli od svog rada. U brojnim porodicama, obaveze su se dijelile još večer prije. Glava kuće određivao je ko će šta raditi narednog dana: neko da se brine o stoci, neko da donese drva, neko da ide na pijacu. Dio članova je bio na zarađivanju i na taj način doprinosili su izdržavanju porodice.
Jedna od najvećih vrijednosti mudrosti starih Labuništana je njihova trajnost. Nešto što su nekada rekli u jednoj kratkoj rečenici, sa samo nekoliko riječi, i danas zvuči kao da je izgovoreno juče i kao da se odnosi upravo na nas.
Koliko nas ih je smatralo bliskim ljudima, prijateljima sa kojima smo pili kafu i vodili obične, svakodnevne razgovore. Bili su pristupačni, znali su da saslušaju i pošale se. Ali čim bi došli do neke odgovorne funkcije, počeli su se ponašati tako da smo se pitali da li su to isti ljudi.
Stari Labuništani su živjeli u velikim porodičnim zajednicama. Pod jednim krovom okupljalo se više generacija, dijelio se hljeb i zajednički se nosile brige kuće.
Iako stari Labuništani često nisu imali priliku za školovanje, mnogo su cijenili znanje i obrazovanje. Život ih je rano usmjeravao na rad, a mnoge i na zaradu. Zato su željeli da njihova djeca nastave školovanje i dobiju mogućnosti koje su njima bile uskraćene.
Zanimljivo je da riječ „muabet“ potiče od arapske riječi *mahabba* (محبة), što znači ljubav, naklonost i privrženost. Kroz turski jezik, gdje *muhabbet* označava i ljubav i prijatan razgovor, ova riječ je postala dio naše svakodnevice.
Iz serijala „Mudrosti starih Labuništana“
Stari labuništani su se uglavnom trudili da sve što su zaradili za život i sve čime su hranili svoje porodice bude stečeno na dozvoljen i pošten način — drugim riječima, zarađeno znojem. Posebno se pazilo da zarada bude časna.
Svako selo je oduvijek imalo ljude čiji se glavni posao činio da se bave životima drugih. A kad nisu imali šta da prepričaju, znali su i da izmisle, samo da im dan ne prođe bez tuđeg imena na usnama.
Ova priča odnosi se na noviju generaciju Labuništana i na vrijeme kada su, uvođenjem višestranačkog sistema, izbori i predizborne kampanje postali dio svakodnevnice i u našem selu.
Lako je birati i odlučivati kada neko drugi snosi posljedice izbora.
Stari Labuništani, pored toga što su bili poznati kao dobri majstori, bili su poznati i po svojim zanatima. Zanatske radionice nisu bile samo mjesta za rad i zaradu, već su često bile mjesta okupljanja, razgovora i druženja.
Tradicionalna radnička praksa među starim stanovnicima Labuništa ima duboke i daleke korijene. Još od vremena koje se pamti i prenosi, među stanovnicima Labuništa bilo je onih koji su odlazili daleko od svojih domova i porodica u potrazi za poslom i boljim životom.
Kad umrem, ne želim da pravite velike ceremonije oko mene, niti da mi mnogo učite Jasin i hatme. Samo jednu stvar želim da vam ostavim u amanet...
Kada se čuje da je neko obolio, a posebno ako je riječ o teškoj bolesti, rijetko ko ostaje ravnodušan. Srodnici, prijatelji, komšije i poznanici idu da ga posjete i požele mu brzo ozdravljenje.
Kada je riječ o izgradnji puta, škole, džamije, crkve, česme, mosta ili neke druge dobrote, ljudi su se udruživali i, svako prema svojim mogućnostima, učestvovali u zajedničkoj akciji.
Stari Labuništani nisu imali priliku za visoko obrazovanje. Život ih je rano usmjeravao prema radu, umjesto prema školskim klupama. Međutim, među njima su bili ljudi s prirodnim intelektom, bistrim umom i životnom mudrošću od kojih se moglo mnogo naučiti.
Stari Labuništani nisu lako i naglo sudili o čovjeku kojeg nisu dobro poznavali, niti su gradili svoje mišljenje o drugima na osnovu tuđih riječi i prepričavanja. Znali su da svaka ispričana priča nije potpuna istina i da se čovjek najbolje upoznaje kroz lični odnos i neposredno iskustvo.
Stari Labuništani su znali sa jednom kratkom i duhovitom rečenicom reći više nego što ponekad mogu objasniti čitave stranice. Njihove priče bile su rođene iz životnog iskustva, svakodnevnih muka i pažljivog posmatranja ljudi. Iza šale često se krije ozbiljna istina, a iza jednostavnih riječi — duboka životna pouka.
Stari Labunišćani su umjeli kroz šalu i dosjetke reći velike istine. Zato je i ova izreka za Adža Jašara ostala da živi među narodom kao simbolična poruka da kada podrška izostane tamo gdje je najviše očekujemo, tada i najbolje namjere i najveći napori teško mogu uspjeti.
Muhamed Husrev (Ajdinlar) rođen je u selu Labuništa, blizu Struge, današnja Make...
Sa dubokom tugom objavljujemo vijest o smrti dr Minura Memišoskog, cijenjenog st...
Prodaje se kuća u Labuništu, mjesto Krasta, sa vlasničkim listom! Površina kuće ...
Tokom izleta u području Labuniških bačila, mještanin Ersan Zendeloski naišao je ...
Glavna tema sastanka bila su dva ozbiljna problema koja, prema prisutnima, negat...
Veliki uspjeh za Labuništa i mlade talente iz našeg kraja. Ejlem Bekiroska, učen...
Stari Labuništani su živjeli od svog rada. U brojnim porodicama, obaveze su se d...
OOU „Murat Labunishti“ - Labuništa objavljuje poziv za izbor učesnika u okviru E...
Visoko minare, osvjetljeno sa svih strana, privlači poglede iz različitih dijelo...
Odobreni projekat predstavlja važan korak ka rješavanju višegodišnjeg problema s...
Danas se vrši montaža PVC stolarije na džamiji, čime se nastavljaju radovi na nj...
Danas, 13. novembra, u sportskoj sali OŠ „Murat Labunishti“ – Labunishta, održan...
Za djecu FK Labuništa Junior ovo je bilo prvo iskustvo na fudbalskom terenu u ta...